Bojkot u Bosni i Hercegovini,protesti u Srbiji. Slijedili građanski udar?

⚠️Napomena⚠️     

Ovaj tekst ne sadrži kritiku, već predstavlja lično mišljenje pisca o trenutnoj situaciji na Balkanu, bazirano na aktuelnim dešavanjima i aferama. Cilj je podsticanje razmišljanja i diskusije, bez namere da se bilo koja strana ili vlast uvredi.

    

 

Nakon tragedije u Novom Sadu koja se desila 1. novembra 2024. godine, gdje je došlo do pada nastrešnice na Željezničkoj stanici, u kojoj je smrtno stradalo 15 osoba, studenti kao i narod su izašli na proteste i kritikovali vlast. Nakon toga, došlo je do ostavki ministara koje su prihvaćene u skupštini Srbije.

Protesti su i dalje aktivni, a nered je na ulicama. Studenti i učenici traže svoja prava uz podršku profesora i građana. Slična dešavanja desila su se u SFRJ, 3. juna 1968. godine. Međutim, ti protesti nisu dugo trajali jer je tadašnji predsednik Josip Broz Tito, svojom čuvenom rečenicom: “To je bilo pogrešno. Mi smo njih ostavili same,” osvojio srca studenata.

    

„Veliki broj, 90 procenata studenata, je poštena omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa, u koju smo mi gledali samo kao u učenike, đake u školama, a kojoj još nije vreme da se uključi u društveni život naše socijalističke zajednice. To je bilo pogrešno. Mi smo njih ostavili same“, kazao je Tito tada.

Nakon Srbije, u Bosni i Hercegovini situacija je malo drugačija. Cene su povećane, gdje naravno većina naroda bojkotuje 31. januara 2025. godine. Cene goriva i osnovnih životnih namirnica idu gore, dok plate postaju sve niže i niže. Poskupljenje đačkih karata izazvalo je proteste koji su se desili u Tuzli. Studenti se žale, dok vlada ništa ne radi.

     

Društvena odgovornost i politička apatija

Pitanje koje se postavlja u trenutnim protestima je i kako je društvena odgovornost u rukama građana. Dok studenti, profesori i obični ljudi izlaze na ulice da bi izrazili nezadovoljstvo, vlasti često odgovaraju hladno i sporo. Ovaj trend se viđa u mnogim zemljama Balkana, pa čak i u razvijenim državama, gde politička apatija postaje sve izraženija među građanima. Zbog toga je ključno zapitati se: Da li su protesti samo povremena reakcija na trenutne nepravde, ili postoji šira borba za demokratiju i ljudska prava koja se u velikoj meri zanemaruje?

Istorijski kontekst i današnji izazovi

Protesti u bivšoj Jugoslaviji, poput onih iz 1968. godine, pokazali su da mladi ljudi mogu biti pokretači promena. Međutim, ono što se često zaboravlja je da je i Tito bio svedok političke smutnje, te da su mu ti protesti bili signal da je vlast mora biti odgovorna prema narodu. Danas, dok mladi ljudi ponovo izlaze na ulice, društvo je suočeno sa novim izazovima: društvenim i političkim polarizacijama, korupcijom, ekonomskom krizom. Stoga, pitanje nije samo hoće li studenti uspeti u svojim zahtevima, već i hoće li biti sposobni izgraditi snažnu političku platformu koja neće završiti kao još jedan protest bez konkretnih posledica.

           

Protesti i bojkot kao pokretači promena ili gubitnici vremena?

U BiH i Srbiji, trenutni protesti su proizvod ozbiljnih ekonomskih i društvenih nesuglasica, ali šta je realan ishod? Da li će se, kao i u prošlim slučajevima, pojaviti političke stranke koje će iskoristiti ovaj trenutni trenutak nezadovoljstva za sticanje moći, ili će to biti prava revolucija koja donosi duboke promene? Takođe, kako politička situacija u BiH, gde je bojkot postao sve prisutniji, može uticati na proteste u Srbiji i šire?

Da li verujete da će protesti doneti stvarne promene ili će kao i mnogi prethodni završiti u zaboravu?