Nuklearna eksplozija,oružje i rat,a život?

     

Da li svijet strepi od nuklearnog rata i hoće li doći do njega? Hoće li Zemlja uspjeti izdržati eksploziju? Je li Černobil samo prikaz onoga što bi se dogodilo na globalnoj razini? Je li bilo nuklearne eksplozije na Balkanu? Pokušat ću odgovoriti na ova pitanja.

Što je zapravo nuklearno oružje?

Nuklearno oružje sastoji se od smrtonosnih čestica koje izazivaju razne bolesti tijekom izlaganja radijaciji. Svojim sveobuhvatnim djelovanjem pogađa sve žive organizme i materijalne objekte u zahvaćenom području s kratkoročnim i dugoročnim posljedicama. Prema vrsti reakcije, nuklearno oružje može biti nuklearna, termonuklearna ili neutronska bomba.

Nuklearna bomba

Nuklearna bomba temelji se na energiji oslobođenoj fisijom (cijepanjem teških jezgri) uranija ili plutonija. Kada jezgra apsorbira neutron, dolazi do raspada i oslobađa se ogromna količina energije. Ova reakcija može se nastaviti kao lančana reakcija, ako postoji dovoljno velika (kritična) masa fisijskog materijala. Energija oslobođena u nuklearnoj eksploziji mjeri se u TNT ekvivalentima, često dosežući razorne snage usporedive s desecima tisuća tona eksploziva.

Termonuklearna (hidrogenska, vodikova) bomba

Termonuklearna bomba koristi fuziju (spajanje lakih jezgri) kako bi oslobodila još veću energiju. Ova bomba može uništiti stotine četvornih kilometara i izazvati smrt na daleko širem području. Fuzija zahtijeva visoke temperature, koje se postižu detonacijom fisijske bombe.

Neutronska bomba

Neutronska bomba dizajnirana je tako da oslobađa intenzivno neutronsko zračenje. Ovo oružje ima manju razornu snagu, ali je izuzetno smrtonosno za ljudstvo, čak i ako su zaklonjeni u vozilima ili skloništima.

Zašto se proizvode nuklearne bombe?

Nuklearne bombe često se doživljavaju kao sredstvo “odvraćanja” u ratovima. Njihova razorna moć koristi se za osiguravanje vojne nadmoći i političkog pritiska.

Gdje se sakriti i kakve su šanse za preživljavanje?

Za stanovnike gradova, najbolja mjesta za sklonište uključuju podzemne prostore, izvještava Newsweek. "Bilo bi puno sigurnije ako biste se mogli skloniti u podzemno sklonište", rekao je Jack L. Rozdilsky, docent za upravljanje katastrofama i hitnim situacijama na Sveučilištu York u Kanadi. "Čak i mjesta poput podruma zgrada ili dubokih dijelova podzemnih tunela pružila bi bolju zaštitu nego boravak u zgradama iznad površine." 

Šanse za preživljavanje nuklearne eksplozije zavise od više faktora: udaljenosti od epicentra eksplozije, jačine bombe, zaštite od radijacije i brzine reakcije.

Šanse za preživljavanje:

1. U blizini epicentra (0–2 km): Male šanse za preživljavanje zbog toplote, pritiska i šoka. Sve u toj zoni je praktično uništeno.

2. Udaljenost 2–10 km: Veće šanse, ali zavisi od zaklona. Možeš preživeti ako si iza debele prepreke (npr. betonski zid).

3. Izvan 10 km: Šanse rastu, ali opasnost dolazi od radioaktivnog pada (radijacije). Tu je presudno imati sklonište i izbegavati kontaminaciju.

Da li svijet strepi od nuklearnog rata?

Da, svet definitivno strepi od nuklearnog rata. Nuklearno oružje je jedna od najrazornijih pretnji koje postoje. Trenutna situacija u svetu, uključujući tenzije između velikih sila kao što su SAD, Rusija, Kina i druge, uvek unosi nesigurnost.

Iako postoji globalna zabrinutost, većina eksperata veruje da je rizik od globalnog nuklearnog rata i dalje nizak. Razlog je što nuklearne sile imaju politiku “uzajamnog osiguranog uništenja” (MAD – Mutual Assured Destruction). Ovo znači da bi nuklearni rat uništio sve strane, pa je malo verovatno da bi iko želeo da ga pokrene. Međutim, regionalni konflikti (npr. između Indije i Pakistana) nose veći rizik.

Hoće li Zemlja izdržati nuklearnu eksploziju?

Zemlja kao planeta će preživeti, ali život na njoj ne bi bio isti. Nuklearne eksplozije stvaraju ogromnu destrukciju, ali najveći problem dolazi posle same eksplozije:

• Radioaktivni pad: Otrovi iz nuklearne eksplozije mogu ostati u atmosferi decenijama i uticati na klimu, biljke, životinje i ljude.

• Nuklearna zima: Ako dođe do većeg nuklearnog sukoba, ogromna količina dima i prašine mogla bi blokirati Sunce, izazivajući drastično hlađenje planete, što bi uništilo većinu useva.

Mali broj ljudi bi preživeo u zaštićenim skloništima, ali svet bi bio nepovratno promenjen. Dakle, Zemlja bi opstala, ali civilizacija kakvu poznajemo – teško.

Je li Černobil prikaz globalne katastrofe?

Dana 26. travnja 1986. zbog kombinacije nesigurnoga dizajna sovjetskoga nuklearnog reaktora i ljudske pogreške uzrokovana je eksplozija koja je uništila jedan od četiriju reaktoru Memorijalnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin, odnosno Černobilskoj nuklearnoj elektrani. Posljedica eksplozije sličila je eksploziji nuklearne bombe, ali je relativno manja eksplozija učinila štetu na reaktoru koji je potom otpustio velike količine radioaktivne prašine, otprilike devet puta jače kontaminacije nego za eksplozije bombe u japanskom gradu Hirošimi, no i danas, nakon nekoliko desetljeća, ta radioaktivna prašina nije posve nestala.

Černobil je zastrašujući podsetnik na opasnost radijacije, ali je drugačiji od nuklearnog oružja.

• Černobil je bio nuklearna nesreća u elektrani, a ne eksplozija oružja. Ipak, radijacija koja se oslobodila izazvala je masovno zagađenje koje traje i danas.

• Nuklearni rat bi bio mnogo gori. U njemu bi eksplodirale bombe daleko veće snage, uzrokujući istovremeno razaranja, požare, radijaciju i nuklearnu zimu.

Dakle, Černobil jeste užasan primer, ali nuklearni rat bi bio katastrofa neuporedivo većih razmera.

Je li bilo nuklearne eksplozije na Balkanu?

Ne, na Balkanu nikada nije bilo nuklearne eksplozije. Tokom ratova na Balkanu 1990-ih, koristile su se konvencionalne bombe i oružje, ali nikada nuklearno. Međutim, postoje tvrdnje da je u regionu korišćen osiromašeni uranijum (npr. u municiji NATO-a tokom bombardovanja Jugoslavije 1999. godine). Osiromašeni uranijum ima slabiju radioaktivnost, ali može izazvati dugoročne zdravstvene probleme i zagađenje.

Međutim,dana 15. oktobra 1958. godine, u Institutu za nuklearne nauke u Vinči, blizu Beograda, dogodila se ozbiljna nuklearna nesreća. Šest mladih istraživača, uključujući Radojka Maksića, Roksandu Dangubić, Draška Grujića, Stjepka Hajdukovića, Živorada Bogojevića i Životu Vranića, bilo je izloženo visokim dozama radijacije tokom eksperimenta na reaktoru. 

Nakon incidenta, uz pomoć akademika Pavla Savića, ozračeni istraživači su prebačeni u Institut Curie u Parizu na lečenje. Tamo su podvrgnuti pionirskoj proceduri transplantacije koštane srži, što je bio prvi takav zahvat u Evropi. Nažalost, Života Vranić je preminuo, dok su ostali preživeli. 

Ova nesreća je bila značajna ne samo zbog medicinskih inovacija koje su usledile, već i zbog uticaja na jugoslovenski nuklearni program. Nakon incidenta, istraživački program je obustavljen, a planovi za razvoj nuklearnog oružja su napušteni. 

Iako je nesreća u Vinči bila ozbiljna, ona se ne može porediti sa katastrofama poput Černobilja. Nesreća je bila lokalizovana, a posledice su uglavnom ograničene na direktno pogođene pojedince i neposrednu okolinu instituta.

Za detaljniji uvid u događaje vezane za ovu nesreću, možete pogledati sledeći video:

YouTube