Zemlja i njen razvoj. Početak života i razvoj čovjeka.

    

Mliječni put (Mliječna staza, Kumova slama) je galaksija kojoj pripada naš Sunčev sistem i u kojoj je Zemlja jedan od planeta. Zemlja je treći planet u Sunčevom sistemu i jedina od planeta na kojoj se razvio život, tehnologija i ljudi.

   

Priča o životu na Zemlji počinje zaista davno — toliko davno da se teško može i zamisliti. Najstariji tragovi koji ukazuju na postojanje života stari su nevjerovatnih 3,7 milijardi godina. Riječ je o grafitu pronađenom u stijenama zapadnog Grenlanda, za koji znanstvenici vjeruju da je biološkog porijekla. Nedugo nakon toga, u “zemaljskom” smislu, pojavljuju se i fosili mikrobnih zajednica u stijenama starim oko 3,48 milijardi godina u zapadnoj Australiji.

Ti mikrobni slojevi – kombinacija bakterija i arheja – dominirali su našom planetom u to doba. Oni su zapravo bili kolijevka ranih evolucijskih skokova. Jedan od najvažnijih koraka bio je razvoj fotosinteze koja proizvodi kisik, i to prije otprilike 3,5 milijardi godina. Taj proces je promijenio sve – postepeno je doveo do pojave kisika u atmosferi, što je otvorilo vrata potpuno novim oblicima života.

Oko 1,85 milijardi godina unatrag pojavljuju se prvi eukarioti – stanice s jezgrama i organelama, kompleksnije od bakterija. Premda možda nisu odmah zavladali, kada su naučili koristiti kisik za energiju, ubrzo su se počeli razmnožavati i razvijati u razne pravce.

Prije otprilike 1,7 milijardi godina nastaju i prvi višestanični organizmi, s različitim vrstama stanica koje obavljaju posebne funkcije. Ubrzo nakon toga, oko 555 milijuna godina unatrag, pojavljuju se i prve životinje s pravom prednjom i stražnjom stranom – dvostrano simetrične životinje, koje danas čine ogromnu većinu životinjskog svijeta.

Kambrijska eksplozija, koja se dogodila prije oko 525 milijuna godina, označila je pravu evolucijsku “eksploziju” života – pojavljuju se gotovo svi današnji glavni tipovi životinja. Fosili iz tog perioda prikazuju raznolik svijet pun čudesnih bića – od jednostavnih beskičmenjaka do riba koje predstavljaju preteče današnjih kralježnjaka. Jedno od tih stvorenja, Opabinia, svojim neobičnim izgledom s pet očiju i dugačkim “kliještima” zauvijek je zaintrigiralo znanstvenike i populariziralo proučavanje tog razdoblja.

Prve biljke koje su osvajale kopno pojavile su se oko 450 milijuna godina prije danas. No i prije njih, mikrobi su već davno izašli iz oceana – čak prije 2,9 milijardi godina – i počeli oblikovati prve kopnene ekosustave. Kada su se biljke počele širiti, toliko su promijenile planet da su možda čak izazvale i jedno od velikih izumiranja krajem devona.

U isto vrijeme kada se biljni svijet širio, životinje su također izlazile iz vode. Prvi vodozemci pojavili su se krajem devona, a uskoro su ih slijedili i prvi gmazovi. U razdoblju perma, gmazovi su već gospodarili kopnom, posebno jedna skupina – sinapsidi, iz koje će kasnije nastati sisavci. No tada je došlo do jednog od najvećih masovnih izumiranja, koje je izbrisalo većinu vrsta i otvorilo novo poglavlje: mezozoik, doba gmazova.

Tijekom mezozoika, posebno u juri i kredi, svijetom su vladali dinosauri. U trijasu su se pojavili prvi pravi sisavci i ptice, ali su tek nakon velikog izumiranja prije 66 milijuna godina – kada su dinosauri nestali – dobili priliku da zablistaju.

I upravo tada, u kenozoiku, počinje uspon sisavaca i ptica. Evolucija je tada ubrzala – novi prostori i ekološke niše otvorili su se, što je omogućilo širenje i raznolikost. Sisavci su imali nekoliko ključnih prednosti: toplo tijelo, brižnu roditeljsku skrb i dobru sposobnost prilagodbe. Među njima se, tijekom vremena, izdvaja jedna posebna skupina – primati.

U paleocenu se pojavljuju prvi primati, a iz njihove “obiteljske grane” nastaju različite podgrupe – lemuri, tarsijeri i naposljetku – mi. Ljudi.

Čovjek – kao najpametnije živo biće prema svojoj istoriji razvijanja – postoji nekoliko teorija o razvoju čovjeka:

1.) Čarls Darvin

Kad se Charles Darwin 1836. godine vratio u Englesku s višegodišnjeg putovanja brodom Beagle, sa sobom nije donio samo bilješke i uzorke iz egzotičnih krajeva – donio je i ideje koje će zauvijek promijeniti način na koji gledamo život.

U svojim bilješkama, koje je nazvao Notebooks on the Transmutation of Species, počeo je razrađivati misao da vrste nisu nepromjenjive, već da se mijenjaju kroz vrijeme. No ključni trenutak za njegovu teoriju dogodio se kada je pročitao djelo britanskog ekonomista Thomasa Malthusa An Essay on the Principle of Population iz 1798. godine. Malthus je tvrdio da ljudska populacija raste brže od dostupnih izvora hrane, a ravnotežu održavaju glad, bolesti i ratovi.

Darwin je odmah primijenio tu ideju na svijet biljaka i životinja: ako se i među njima vodi borba za opstanak, onda bi priroda mogla “birati” one koji su bolje prilagođeni. Tako je 1838. godine nastao prvi nacrt njegove teorije prirodne selekcije – ideje da preživljavaju oni koji se najbolje uklope u svoje okruženje.

Sljedećih 20 godina Darwin je neumorno radio – ne samo na usavršavanju svoje teorije, već i na brojnim drugim prirodoslovnim projektima. S obzirom na to da je potjecao iz imućne obitelji, nije morao brinuti o zaradi i mogao se potpuno posvetiti znanosti. Godine 1839. oženio se svojom rođakinjom Emmom Wedgwood i ubrzo se preselio u mirnu seosku kuću – Down House – južno od Londona, gdje su zajedno odgajali desetoro djece (troje ih je, nažalost, umrlo u ranom djetinjstvu).

Godine 1858. Darwin je konačno bio spreman objaviti svoju teoriju – i to baš kad je stiglo pismo mladog prirodoslovca Alfreda Russela Wallacea, koji je, ne znajući za Darwinov rad, došao do gotovo istog zaključka. Njihovi su radovi objavljeni istovremeno, no godinu kasnije Darwin je izdao cijelu knjigu – čuveni Postanak vrsta (On the Origin of Species), koja je već prvog dana planula s polica.

Podnaslov knjige – On the Origin of Species by Means of Natural Selection, or the Preservation of Favoured Races in the Struggle for Life – u svoje je vrijeme izazvao mnogo rasprava. Danas znamo da pojam “races” u to doba nije nosio isključivo današnje značenje ljudskih rasa, već je označavao različite varijacije unutar vrsta – no knjiga je bila dovoljno revolucionarna da šokira i uzdrma tadašnje znanstvene i vjerske temelje.

Darwinova teorija prirodne selekcije ubrzo je postala temelj moderne biologije, a iako je od objave prošlo više od 160 godina, ideja da se svi organizmi razvijaju kroz prirodni odabir ostaje jedna od najmoćnijih i najutjecajnijih u povijesti znanosti.

    

2) Out of Africa teorija – najpoznatija i najprihvaćenija u znanosti

Zamisli ovo: prije oko 200.000 godina, u istočnoj Africi pojavljuje se rani Homo sapiens – moderni čovjek. Ta mala skupina ljudi, naši najstariji preci, polako se širila van Afrike – prvo prema Bliskom istoku, zatim u Evropu i Aziju, pa sve do Australije i, konačno, Amerike.

Ova teorija kaže da svi današnji ljudi potječu od zajedničkih afričkih predaka, što znači da smo – bez obzira na boju kože, jezik ili kulturu – svi doslovno jedna velika ljudska porodica.

Znanstvenici su ovo potvrdili analizom DNK, posebno tzv. mitohondrijske Eve – žene koja je živjela u Africi prije oko 150.000 – 200.000 godina i čija se mitohondrijska DNK može pratiti kod svih današnjih ljudi.

Ova teorija je važna zato što pokazuje da je raznolikost među ljudima površinska – genetski smo svi skoro identični, i da su “rasa” i “porijeklo” zapravo evolucijske nijanse, a ne različite vrste.

3) Teorija genetske evolucije hromozoma

E sad idemo malo u dublju genetiku.

Ljudi imaju 23 para hromozoma, dok naši najbliži rođaci (šimpanze) imaju 24 para. Kako je do toga došlo?

Pa, znanstvenici su otkrili da su dva hromozoma kod zajedničkog pretka šimpanzi i ljudi – spojena u jedan hromozom kod ljudi. To je ljudski hromozom broj 2.

To je jedan od najjačih genetskih dokaza da dijelimo zajedničkog pretka s ostalim čovjekolikim majmunima. Hromozom 2 kod ljudi nosi znakove tog “spajanja” – točno tamo gdje bi se dva hromozoma trebala spojiti.

Ovo ide direktno u prilog evoluciji: umjesto “instantnog stvaranja”, naš DNK pokazuje tragove promjena i modifikacija kroz milijune godina.

4) Islam i hrišćanstvo – religijske predodžbe o nastanku čovjeka

Hrišćanstvo

U Bibliji (Knjiga Postanka), Bog je stvorio čovjeka od praha zemaljskoga, udahnuo mu život i nazvao ga Adamom. Kasnije stvara Evu iz Adamovog rebra. Ljudi su stvoreni “na sliku Božju” i stavljeni u raj (Edenski vrt).

Poruka: čovjek je posebno i namjenski stvoren, s dušom i slobodnom voljom, i ima duhovnu svrhu – biti u odnosu s Bogom.

Islam

Kuran donosi vrlo sličnu priču – Allah stvara Adema (Adama) od gline, i udahnjuje mu duh. Adem je prvi čovjek i prvi prorok. Kasnije mu se pridružuje žena Hawwa (Eva). Allah ih stavlja u raj, ali nakon pada (jedenje zabranjenog voća) šalje ih na Zemlju.

I ovdje čovjek nije slučajnost evolucije, već namjenski stvoren s misijom: da bude Božji namjesnik (halifa) na Zemlji.

Kao i čovjek, tako i Zemlja ima mnoge teorije kako stvaranja, tako i njenog oblika.

Kad govorimo o nastanku Zemlje i cijelog svemira, jedna od najraširenijih i najprihvaćenijih teorija je teorija Velikog praska. Prema toj ideji, prije otprilike 13,8 milijardi godina cijeli svemir nastao je iz jedne izuzetno guste i vruće točke. Ta je točka iznenada eksplodirala, a energija i materija počeli su se širiti, hladeći se i stvarajući zvijezde, galaksije i na kraju planete, uključujući i Zemlju.

Zemlja se formirala nešto kasnije, prije oko 4,5 milijardi godina, iz oblaka plina i prašine koji su se vrtjeli oko mladog Sunca. Pod utjecajem gravitacije, čestice su se počele spajati i stvarati sve veće tijela, od kojih je jedno postalo naš planet. Tijekom milijuna godina Zemlja je doživjela velike promjene, poput formiranja oceana, atmosfere i života.

S druge strane, postoje i religijske priče o stvaranju svijeta koje su duboko ukorijenjene u vjerovanjima i tradicijama mnogih kultura. Na primjer, u kršćanstvu, Biblija opisuje kako je Bog stvorio Zemlju i sve na njoj u šest dana, dok u islamu postoji slično shvaćanje stvaranja. Te priče naglašavaju svrhu i smisao nastanka svijeta i čovjeka te često ne ulaze u znanstvene detalje, nego pružaju duhovni okvir za razumijevanje života.

Zanimljivo je kako su znanost i religija kroz povijest često bile u sukobu, ali i u dijalogu. Dok znanost nastoji objasniti kako se svemir i život pojavili, religija često odgovara na pitanje zašto smo ovdje i koja je svrha svega.

Danas svi znamo da je Zemlja kugla koja se okreće oko svoje osi i kruži oko Sunca, ali nekada davno ljudi su imali sasvim drugačije predstave. Početno uvjerenje bilo je da je Zemlja ravna ploča. Kad pogledaš okolo, sve djeluje ravno — tlo, horizont, nebo iznad tebe. Zato su mnoge drevne kulture zamišljale Zemlju kao veliku ploču ili čak kao leđnu školjku ogromne kornjače ili slonova koji je nose. Postojale su i ideje da je svijet okružen zidom od leda, a da bi se na rubu Zemlje mogao doslovno pasti u bezdan.

S vremenom su se teorije razvijale, a jedan od najutjecajnijih modela bio je onaj geocentrični, koji je zagovarao da je Zemlja u centru svemira i da se oko nje okreću Sunce, Mjesec i zvijezde. Ova ideja prevladavala je više od tisuću godina i podržavala ju je i crkva, a mnogi su ljudi smatrali da smo baš mi središte svega.

No, u 16. stoljeću pojavila se revolucija u razmišljanju kada je Nikola Kopernik predložio da je Sunce, a ne Zemlja, u centru svemira, a planeti se vrte oko njega. Ta je ideja bila revolucionarna i naišla je na otpor, no s vremenom ju je podržala znanost. Galileo Galilei svojim teleskopom otkrio je da se mjeseci vrte oko Jupitera, što je bio dokaz da se Zemlja ne nalazi u centru svega. Johannes Kepler je dodatno pokazao da se planeti kreću u elipsama, a ne u savršenim krugovima kako se prije mislilo.

    

Danas znamo da je Zemlja kuglastog oblika, malo spljoštena na polovima, da se okreće velikom brzinom oko svoje osi, kruži oko Sunca i da je naš cijeli Sunčev sustav u pokretu kroz galaksiju. Unatoč svim ovim brzim kretanjima, mi ne osjećamo nikakvo gibanje.

Iako je sve to znanstveno dokazano i potvrđeno brojnim istraživanjima, danas postoje ljudi koji i dalje vjeruju u teoriju ravne Zemlje, smatrajući da je svemirska znanost lažirana. Međutim, činjenice govore same za sebe, a napredak u tehnologiji i istraživanju svemira potvrđuje da je Zemlja zaista okrugla.